Kako se IT industrija u BiH sve više razvija izvan okvira outsourcing usluga, sve češće na tržištu možemo vidjeti softvere koji su proizvod domaćih kompanija i koji se prodaju kao gotovo rješenje prema trećim licima.

Takav razvoj događaja je dobar i treba ga podržati, naravno, ali otvara i neka pitanja koja dosada baš i nisu bila uobičajena. Jedno od pitanja koja se nameću jeste i to da li je taj domaći softver, interno razvijen, prikazan u poslovnim knjigama IT kompanija. Ima indikatora koji ukazuju da to baš i nije slučaj.  Zašto je to tako, može se samo nagađati, ali je to bio dovoljan razlog da u ovom članku skrenemo pažnju na to kako računovodstveni standardi tretiraju ovo pitanje i koji su benefiti ovog pristupa.

Naime, interno razvijen softver je moguće iskazati u poslovnim knjigama kompanije. Način je definisan u međunarodnom računovodstvenom standardu 38 Nematerijalna imovina. Pa da vidimo kako.

 

Nematerijalna imovina

Prvo, šta se uopšte može knjižiti kao imovina, kao npr. osnovno sredstvo?

Generalno, da bi se neki resurs prikazao u poslovnim knjigama kao imovina:

  1. Treba biti pod kontrolom subjekta/firme
  2. Od njega se učekuje priliv budućih ekonomskih koristi
  3. Njegov trošak – cijenu nabave/koštanja moguće je odrediti

    4. Pošto je nematerijalna imovina specifična jer nema fizički sadržaj, za nju je potrebno ispuniti još jedan uslov:

  4. Da je prepoznatljiva, da se može identifikovati kao takva.

Standard daje određena objašnjenja za svaki od uslova, pa tako kaže da se pod kontrolom podrazumijeva „moć da (kompanija) ostvari buduće ekonomske koristi koje proizlaze iz predmetnog resursa i da drugima ograniči pristup tim koristima“.

Šta su buduće ekonomske koristi? Pa mogućnost da imate prihode od prodaje, uštedu troškova ili neke druge koristi.

Uslov da se može odrediti njegova cijena nabave ili kod interno stvorene nematerijalne imovine da se može odrediti cijena koštanja je razumljiv – ako nemate iznos ne možete ništa ni prikazati u poslovnim knjigama.

Zadnji uslov koji se traži za nematerijalnu imovinu je „prepoznatljivost“. Šta to znači?

Dakle, standard kaže da je imovina prepoznatljiva „ako je ili:

  1. odvojiva, odnosno kad se može izdvojiti ili odijeliti iz subjekta i prodati, prenijeti, licencirati, iznajmiti ili razmijeniti, ili pojedinačno ili zajedno s povezanim ugovorom, prepoznatljivom imovinom ili obavezom, bez obzira na to namjerava li subjekt to uraditi ili
  2. proizlazi iz ugovornih ili drugih zakonskih prava, bez obzira na to jesu li ta prava prenosiva ili odvojiva od subjekta ili od drugih prava i obaveza.“

Možete, dakle, nešto izdvojiti kao patent, kompjuterski program i slično.

Da se sada vratimo onom uslovu da se cijena nabave ili koštanja može odrediti. Nije problem kada takvu imovinu kupimo, npr. softversku licencu, dobijemo račun, imamo iznos i tačan opis i sadržaj imovine, trajanje licence itd.

Šta ako imovinu sami pravimo, konkretno kompjuterski program? Postoje pravila za utvrđivanje i takve imovine.

Naime, prema standardu, da bi se procijenilo ispunjava li interno generirana nematerijalna imovina kriterije za priznavanje (prikazivanje u knjigama), proces stvaranja te imovine se dijeli na:

  1. fazu istraživanja, i
  2. fazu razvoja.

Šta je istraživanje? Istraživanje je „originalno i planirano ispitivanje preduzeto radi stjecanja novih naučnih ili tehničkih saznanja i razumijevanja.“

Svi izdaci za istraživanje (ili za fazu istraživanja internog projekta) se knjiže kao rashod u trenutku kad su nastali. Razumljivo, jer ne znamo da li će od tog istraživanja biti ikakve buduće koristi.

Dobro. Šta je razvoj? Razvoj je „primjena rezultata istraživanja ili drugih znanja na planiranje ili projektiranje novih ili značajno poboljšanih materijala, uređaja, proizvoda, procesa, sistema ili usluga prije početka komercijalne proizvodnje ili upotrebe.“

Kad nastupi ova faza, od tog trenutka sve izdatke koji poslije nastanu u kreiranju imovine možemo sumirati i taj iznos prikazati kao cijenu koštanja proizvodnje te imovine – konkretno kompjuterskog programa.

Ipak, da bi se to moglo uraditi, standard traži da firma „dokaže sve navedeno:

  1. tehničku izvodljivost dovršenja te nematerijalne imovine tako da bude raspoloživa za korištenje ili prodaju;
  2. svoju namjeru da dovrši tu nematerijalnu imovinu i da je koristi ili proda;
  3. svoju sposobnost da koristi ili proda tu nematerijalnu imovinu;
  4. način na koji će ta nematerijalna imovina generirati vjerovatne buduće ekonomske koristi.
    Između ostalog, subjekt može dokazati postojanje tržišta za proizvode te nematerijalne imovine ili sâmu tu nematerijalnu imovinu ili, ako će se koristiti interno, njenu korisnost;
  5. raspoloživost adekvatnih tehničkih, finansijskih i drugih resursa za dovršenje razvoja, i za korištenje ili prodaju te nematerijalne imovine;
  6. svoju sposobnost da pouzdano mjeri izdatke koji se mogu pripisati toj nematerijalnoj imovini tokom njenog razvijanja.“

Uslovi su uglavnom sami po sebi razumljivi, pa se u ovom članku na njima nećemo zadržavati.

Na kraju, da vidimo preciznije koji to izdaci ulaze u cijenu koštanja te nematerijalne imovine.

Standard to definiše tako što kaže da u tu cijenu ulaze svi direktni troškovi neophodni za stvaranje, proizvodnju i pripremu imovine za funkcioniranje na način na koji je predvidjela uprava firme.

Pa daje primjere troškova koji se mogu direktno uključiti:

    1. troškovi materijala i usluga korištenih ili potrošenih prilikom stvaranja nematerijalne imovine;
    2. troškovi primanja zaposlenih (plate i ostala primanja) koji proizlaze iz stvaranja nematerijalne imovine;
    3. naknade za registraciju zakonskog prava; i
    4. amortizacija patenata i licenci korištenih za generiranje nematerijalne imovine.

Ono što ne bi moglo da se uključi u cijenu su:

  1. prodajni, administrativni i ostali opći režijski izdaci, osim u slučaju da se ovi izdaci mogu direktno pripisati pripremi imovine za upotrebu;
  2. identificirane neefikasnosti i početni proizvodni gubici nastali prije nego što je imovina dostigla planirani učinak; i
  3. izdatak osposobljavanja osoblja za rukovanje imovinom.

Možda izgleda komplikovano, ali i ne mora da bude. Na prvi pogled, ima par ključnih momenata na koje treba obratiti pažnju, a to su:

  1. kada završava faza istraživanja i počinje faza razvoja
  2. koji su to sve neophodni direktni troškovi koji se mogu uključiti u cijenu koštanja.

Kada se odgovori na gornja pitanja, dokumentovanje tih događaja ne bi trebalo da bude veliki problem.

Koristi od prikazivanja imovine

Koje su koristi od evidentiranja nematerijalne imovine u poslovnim knjigama? Ima ih dosta, da navedemo samo neke:

a) Kompanija ima veću imovinu

Ukoliko su ispunjeni svi uslovi gore navedeni, tako iskazana imovina poboljšava finansijsku poziciju kompanije. Bilans je realan, aktiva je jača, a to su stvari koje institucionalni investitori i finansijske institucije vole da vide prilikom analize kompanije za ulaganje.

b) Praćenje ulaganja u softver

Jako je bitno znati vrijednost ulaganja u svaki softver, naročito kada ih unutar jedne kompanije ima više. Iako kompanije imaju interno razvijen način praćenja utroška vremena rada zaposlenih po projektima, praćenje investiranja u softver na način kako ga MRS zahtijeva može umnogome pomoći. Praćenje utroška radnog vremena kao i ostalih ulaganja u svim fazama životnog ciklusa softvera je bitno za kompaniju kako bi mogla da prati cijenu koštanja kao i isplativost istog.

 

Probali smo, dakle, dati kratak (koliko je moguće) prikaz mogućnosti da se interno stvoreni softver i druga nematerijalna imovina prikaže u knjigama i finansijskim izvještajima. Vjerujemo da uz pomoć ljudi iz računovodstvene struke taj posao može da se uradi na odgovarajući način.